Pjesme
Notturno
Antun Gustav Matoš 1873 — 1914 1912
Prikaži pjesmuSakrij pjesmu
Mlačna noć; u selu lavež; kasan Ćuk il netopir; Ljubav cvijeća – miris jak i strasan Slavi tajni pir. Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan Kao srebren vir; Teške oči sklapaju se na san, S neba rosi mir. S mrkog tornja bat Broji pospan sat, Blaga svjetlost sipi sa visinâ; Kroz samoću, muk, Sve je tiši huk: Željeznicu guta već daljina.
Smrt i ja
Antun Branko Šimić 1898 — 1925 1913. – 1924.
Prikaži pjesmuSakrij pjesmu
Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka: sa mnom raste u svakom času Jednog dana ja zastanem a ona raste dalje u meni dok me cijelog ne proraste i stigne na rub mene. Moj svršetak njen pravi je početak: kad kraljuje dalje sama
Utjeha očiju
Antun Branko Šimić 1898 — 1925 1913. – 1924.
Prikaži pjesmuSakrij pjesmu
Draga, ovaj grad, što žut i sivkast tutnji, Pije svakog dana krv iz moga tijela I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji, Da se bliži starost krezuba i bijela. Draga, ovdje mene često žudnja svlada Za veselim mirom livada i voda, Za šumama punim sjenaka i hlada I za tromim lêtom oblaka i roda. Onda tražim tvojih očiju dubljine, Što ko plav i zelen bezdan mirno sjaju: U njima su nebo, rijeke i nizine, Vrtovi i kuće, ko u junskom kraju. U njima je hlad i svježina vrbika; Pod granama sjenke počivaju, duge; Kroz granje se vere satir, moga lika, Malko sulud i pun zagonetne tuge. Povrh žitâ, što se suncem zapaljena Žute i crljene, lete ptice neke; Lete, ko odrazi drugog svijeta snena, Na oblake neke svijetle i daleke. Draga, sve to jedna vizija mi biva, Iz očiju svet i čudan predjel sijeva. Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva. Mirno u dnu junsko veče dogorijeva.
Vagonaši
Dobriša Cesarić 1902 — 1980 1930
Prikaži pjesmuSakrij pjesmu
Mi stanujemo u vagonu Što nije nikada na putu, U jednom kutu nam je krevet, A kuhinja u drugom kutu. Tu svaki vagon dimnjak ima, Željezni, nahereni, tužni. U ovom kraju stareži i dima Najljepši dan poružni. A naša ulica je duga, Duga, I čudno ima ime: Napuštena pruga. Sve kuće brojeve imadu, Pa ima ga i naša, bože moj. Al nema tako velikog u gradu Ko naš bijeli željeznički broj. I vrt imade naša kuća: Ukraj pruge drač, Da igrajuć se u njem djeca Zaborave na glad i plač. U nedjelju kad stane rad, Eh, onda bijeda pije, pije; Zapjeva neko hrapavim glasom, A neko ženu bije. Alkohol ubija... znamo, o znamo, Znamo da alkohol škodi, No rakije, rakije, rakije amo, Jer utjehe nema u vodi. Sada je ljeto... veliko, zlatno. Odoše bogataši iz grada Da traže odmora po svijetu, Al mi smo tu, mi roblje rada. I naše oči dalje gasnu, I znoje se u radu dlanovi; Umjesto nas putovahu svijetom Naši stanovi. Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo, Znamo da alkohol škodi, No rakije, rakije, rakije amo, Jer utjehe nema u vodi.
Voćka poslije kiše
Dobriša Cesarić 1902 — 1980 1930
Prikaži pjesmuSakrij pjesmu
Gle malu voćku poslije kiše: Puna je kapi pa ih njiše. I bliješti suncem obasjana, Čudesna raskoš njenih grana. Al nek se sunce malko skrije, Nestane sve te čarolije. Ona je opet kao prvo, Obično, jadno, malo drvo.
Himna slobodi
Ivan Gundulić 1589 — 1638 1628 zbirka „Dubravka”
Prikaži pjesmuSakrij pjesmu
O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti!
Dvoje
Dobriša Cesarić 1902 — 1980 1930
Prikaži pjesmuSakrij pjesmu
Ljubeći se od postanja Kroz maglu svijeta dvoje bludi, Sa čudnom čežnjom, da se nađu U metežu stranih ljudi. Razmišljaju o sebi često I prevarit će se kadikad, Da su jedno drugo našli, A neće se naći nikad. Pa ipak, on će jednom doć U sobu onoga hotela, U kom je ona cijelu noć Uz uzdisaje mora bdjela. Pred zoru, kad u krevet legne, Na onu misleć koju traži, Ni slutit neće, da mu jorgan Pokrivaše već njene draži. I možda će u restoranu Iz one čaše on da pije, Na kojoj bjehu njena usta Nekoliko dana prije.
Pjesma mrtvog pjesnika
Dobriša Cesarić 1902 — 1980 1930
Prikaži pjesmuSakrij pjesmu
Moj prijatelju, mene više nema, Al nisam samo zemlja, samo trava, Jer knjiga ta, što držiš je u ruci, Samo je dio mene koji spava. I ko je čita - u život me budi. Probudi me, i bit ću tvoja java. Ja nemam više proljeća i ljeta, Jeseni nemam, niti zima. Siroti mrtvac ja sam, koji u se Ništa od svijeta ne može da prima. I što od svijetlog osta mi života, U zagrljaju ostalo je rima. Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh) U stihove. U žaru sam ih kovo, Al zatvoriš li za njih svoje srce, Oni su samo sjen i mrtvo slovo. Otvori ga, i ja ću u te prijeći Ko bujna rijeka u korito novo. Još koji časak htio bih da živim U grudima ti. Sve svoje ljepote Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove, Sve što mi vrijeme nemilosno ote, Sve zanose, sve ljubavi, sve nade, Sve uspomene -- o mrtvi živote! Povrati me u moje stare dane! Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati Sve čeg se takne. Ja topline hoću I obzorja, moj druže nepoznati. I zanosa! i zvijezda, kojih nema U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati. Ko oko svjetla leptirice noćne Oko života tužaljke mi kruže. Pomozi mi da dignem svoje vjeđe, Da ruke mi se u čeznuću pruže. Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit, I biti ljubljen, moj neznani druže! Sav život moj u tvojoj sad je ruci. Probudi me! Proživjet ćemo oba Sve moje stihom zadržane sate, Sve sačuvane sne iz davnog doba. Pred vratima života ja sam prosjak. Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!
Moja preobraženja
Antun Branko Šimić 1898 — 1925 1920 zbirka „Preobraženja”
Prikaži pjesmuSakrij pjesmu
Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro i s pogledima plivam preko polja livada i voda Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta i bezbroj puta uskrsnem O Bože daj me umorna od mijena preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu što s dalekog će neba noću sjati u crne muke noćnih očajnika
Putnik
Petar Preradović 1818 — 1872 1846 zbirka „Prvenci”
Prikaži pjesmuSakrij pjesmu
Bože mili, kud sam zašo! Noć me stigla u tuđini, Ne znam puta, ne znam staze, Svuda goli kamen gaze, Trudne noge po pustinji! Još konaka nijesam našo! Sjever brije s snježnog brda, A tuđincu, siromaku Još je veći mrak u mraku, Još je tvrđa zemlja tvrda! Naokolo magla pada, Zastrta je mjesečina, Ne vidi se zvijezdam traga; Majko mila, majko draga, Da ti vidiš svoga sina! Da ti vidiš njega sada Okružena bijedom svega, Ti bi gorko zaplakala, Ruka bi ti zadrhtala Od žalosti - grleć njega! Zašto tebe nijesam slušo, Kad si meni govorila: "Ne idi sinko od matere, Koja mekan krevet stere Tebi usrjed svoga krila! Ne idi, sinko, draga dušo, Ne idi od krova očinoga, Tuđa zemlja ima svoje, Ne spoznaje jade tvoje, Tuđa ljubav ljubi svoga!" - Govoreći sobom tako, K kolibici jednoj klima, Koju spazi iznenada, Umoreni putnik sada, I zakuca na vratima. Otvarajuć sve polako, Zamišljena: tko će biti? Glavu pruži jedna stara. „Daj u ime Božjeg dara, Bako, meni prenoćiti! Ne znam gdje sam - kud sam zašo, Noć me 'e stigla u tuđini, Ne znam puta, ne znam staze, Svuda goli kamen gaze, Trudne noge po pustinji! Drugi konak gdje bih našo! Sjever brije s snježnog brda, A tuđincu, siromaku Još je veći mrak u mraku, Još je tvrđa zemlja tvrda. Naokolo magla pada Zastrta je mjesečina, Ne vidi se zvijezdam traga, Majko mila, majko draga, Primi pod krov tuđeg sina!" „Primila bih tebe rada; Ali vidiš da spavaju Ovdje sinka tri i ćerce, Koji cijelo majke srce I svu kuću ispunjaju!" „Nij' daleko već do dana, Već pozdravlja pijevac vile, Dok zagrije danak Boži, Malo vatre bar naloži, Da otopim smrzle žile!" „Vatra mi je zapretana, Drvah ne imam skoro ništa, Ovo malo, što 'e unutra, Trijeba mojoj djeci sjutra Kad se skupe kod ognjišta!" „Za tuđinca ništa ne imaš, Tuđa majko, kad te moli, Tuđe dijete tvoje nije!" - S tim mu grozne suze dvije Niza lice kapnu doli. „Gdje su ruke tvoje majke Sad da skupe suze sina? Gdje koljeno, da počine, Da si teško breme skine? Gdje je tvoja domovina?!" Ko da su mu zmije ljute S ovim riječ'ma srce stisle, Ukočeni putnik stoji, Leden znoj mu čelo znoji I otimlje mozgu misle. Ali oči uzdignute K strani glede - ah onamo! Gdje od drage domovine Svako jutro sunce sine, Tam' ga želja nosi - tamo! „Tebi opet duša diše, Tebi srce opet bije; Domovino, majko srjeće! K tebi opet sin se kreće, Od radosti suze lije! Primi opet svoje dijete, Primi vijek će tvoje biti, Ljubit tebe svako doba, U tvom polju daj mu groba, S tvojim cvijećem grom mu kiti!"
Opomena
Antun Branko Šimić 1898 — 1925 1920
Prikaži pjesmuSakrij pjesmu
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda! Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde!
Balada iz predgrađa
Dobriša Cesarić 1902 — 1980 1930
Prikaži pjesmuSakrij pjesmu
I lije na uglu petrolejska lampa svijetlost crvenkastožutu na debelo blato kraj staroga plota i dvije, tri cigle na putu. I uvijek ista sirotinja uđje u njezinu svjetlost iz mraka, i s licem na kojem su obično brige pređe je u par koraka. A jedne večeri nekoga nema, a morao bi proć; I lampa gori, i gori u magli, i već je noć. I nema ga sutra, ni prekosutra ne, i vele da bolestan leži, i nema ga mjesec, i nema ga dva, i zima je već, i sniježi. A prolaze kao i dosad ljudi, i maj već mirise - a njega nema, i nema, i nema, i nema ga više. I lije na uglu petrolejska lampa svijetlost crvenkastožutu na debelo blato kraj staroga plota i dvije, tri cigle na putu.
Tekstovi pjesama objavljeni su u svrhu čitanja i obrazovanja. Autorska prava na pojedina djela pripadaju autorima i njihovim nasljednicima.