Skip to content
PEJDO.COM

Antun Branko Šimić — pjesnik koji je stigao u dvadeset sedmoj

O pjesniku iz Drinovaca koji je napustio gimnaziju da bi pokrenuo književni časopis, pisao zgusnutim stihom i umro od tuberkuloze u dvadeset sedmoj godini.

•Nikola Pejdo

Antun Branko Šimić — pjesnik koji je stigao u dvadeset sedmoj

Rođen je u Drinovcima 18. studenoga 1898. Umro je u Zagrebu 2. svibnja 1925., u dvadeset sedmoj godini. Između tih dvaju datuma stao je jedan od najgušćih pjesničkih životopisa u hrvatskoj književnosti.

Škole koje nije dovršio

Pučku školu pohađao je u rodnim Drinovcima. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završio je u Širokom Brijegu — istoj školi u kojoj je predavao fra Didak Buntić. Četvrti razred upisao je u Vinkovcima, a školovanje nastavio u zagrebačkoj Donjogradskoj klasičnoj gimnaziji.

U osmom razredu, 1917. godine, napustio je školovanje. Ne zbog neuspjeha, nego zato što je pokretao književni časopis — Vijavicu. Godine 1919. pokrenuo je Juriš, pod utjecajem ekspresionističkog lista Der Sturm, a 1923. i treći časopis, Književnik.

Zaokret

Prvu pjesmu, Zimsku pjesmu, objavio je 1913. u časopisu Luč, kao petnaestogodišnjak. U Vinkovcima je napisao zbirku Cibaliana. Rane pjesme, od 1913. do 1917., u velikoj mjeri slijede pjesnički program Antuna Gustava Matoša: pejzažna lirika stroge forme, s impresionistički uhvaćenim pojedinostima iz zavičajnog okružja.

Onda je naglo izveo dramatski zaokret. Napustio je sedmi razred gimnazije, pokrenuo časopis i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut ekspresionizmom.

Bio je pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritičar: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine.

Što je ostavio

Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju i nekoliko dramskih fragmenata. Započeo je roman Dvostruko lice, koji nije dovršio. Posmrtno su mu objavljena izabrana i sabrana djela.

Bolest

Nakon teške upale pluća 1924. obolio je od tuberkuloze. Liječio se u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. vratio se u Zagreb, gdje je i umro.

Pokopan je na zagrebačkome Mirogoju — daleko od Drinovaca, u gradu u koji je došao pisati.